“Zeleno finansiranje”- korak ka dobrobiti društva i planete
24/03/2023
Autor: Marijana Mitrović Mijatović, Direktor Sektora za finansijsku stabilnost istraživanje i statistiku
Finansijska edukacija, odnosno finansijska pismenost danas podrazumijeva i uključuje ne samo znanja, stavove i ponašanje usmjereno ka direktnom finansijskom interesu, već i pozitivne uticaje na životnu sredinu i društveni razvoj. Kolektivne aktivnosti ljudi su se vremenom mijenjale i dovele do stanja da nesavjesno ponašanje u odnosu na prirodu uveliko utiče na Zemljin ekosistem. Mogućnosti za ublažavanje i saniranje nastale štete se smanjuju, pri čemu ne postoji dovoljno odlučnosti da se kreativnim politikama na svim nivoima odlučivanja, ograniči dalji štetni uticaj.
Finansijski sektor igra značajnu ulogu u oblikovanju i transformaciji privredne aktivnosti u pravcu održivih principa. Danas se sve više koristi termin “zeleno finansiranje”, koji već sam po sebi upućuje na uključivanje elemenata zaštite životne sredine u odluke vezane za plaćanja na svim nivoima. Ne bi se moglo reći da su prethodne generacije svojevremeno mnogo radile na implementaciji promovisanih i deklarisanih zelenih ciljeva, jer u njihovo vrijeme, ti ciljevi nijesu ni bili podignuti na sadašnji nivo svijesti o važnosti očuvanja životne sredine i alarmantnoj situaciji po pitanju klimatskih promjena. Stoga je očigledno da je vrijeme za zeleno postupanje upravo sada, jer su današnje generacije već upozorene na opasnosti i rizike koje donose klimatske promjene. Buđenje svijesti o potrebi poštovanja prirode i ograničene upotrebe resursa, pojačava brigu o dobrobiti planete na način da ponašanje ljudi, njihove odluke i izbori utiču na ekonomski i održivi finansijski razvoj.
Postoji nekoliko kanala transmisije zelene politike finansiranja na operativni nivo sa konkretnim rezultatima. Naime, doprinos finansijskog sektora u očuvanju ekosistema zemlje treba da se oslanja, kako na kanal finansiranja investicija u proizvodnji proizvoda i usluga, tako i na doprinos promjenama potrošačkih navika. Banke u Crnoj Gori odobravaju sljedeće kategorije kredita za različite namjene, i u svaku od njih se može uvrstiti komponenta doprinosa očuvanju prirodne sredine: likvidnost za obrtna sredstva; realizacija investicionih programa; izgradnja građevinskih objekata i adaptacija; refinansiranje obaveza prema drugim bankama; kupovina akcija; kupovina zemljišta; nabavka osnovnih sredstava; priprema turističke sezone; gotovinski – nenamjenski krediti; kupovina robe široke potrošnje; kupovina automobila; kupovina stanova i adaptacije; krediti za poljoprivredu; krediti za obrazovanje i dr. Kreirajući uslove, prvenstveno kamatnu stopu i uslove kredita, odnosno nivo kolaterala, banke i druge institucije mogu da utiču na pojedinca ili preduzeće da ponašanje usmjeri ka zelenim izborima.
Konkretno, šta to znači? Davanje prioriteta u finansiranju treba da bude postavljeno kroz relaksiranje i standarda i uslova finansiranja upravo za aktivnosti kojima se ne pričinjava šteta životnoj sredini. Sistemski pristup znači da su u kreiranje kreditne politike uključeni i regulator i banke, te da postoje stimulativne norme u regulatornom okviru kod opterećenja kredita, inicijativa da se zeleni projekti finansiraju sa manje zahtjeva, a posljednično i sa manje troškova. Takođe, treba iskoristiti međunarodne finansijske institucije – kreditore, odnosno izvore finansiranja za domaće banke, koji već nude povoljnija sredstva upravo za ovu vrstu kreditiranja. Na taj način uticaće se na usmjeravanje sredstava na finalnu potrošnju ka „zelenijim“ projektima. Svijest, znanje i širenje kulture „zelenog“ ponašanja (green culture) se na taj način kanališu i prenose u svim fazama proizvodnje i potrošnje dobara.
Naime, ključni faktor kod finansiranja „zelenih“ projekata treba da se odnosi na zaštitu životne sredine u svim fazama proizvodnje: na samom početku proizvodnog lanca, korišćenje materijala koji nemaju štetni uticaj na prirodu (pogon na obnovljive izvore energije, recikliranje postojećeg otpada, što veća upotreba prirodnih materijala i to opremom koja ne emituje štetne materije u prirodi i sl), u fazi pakovanja odabrati ambalažu sa što manje štetnim uticajem na prirodu, poput papira, stakla, obnovljivih i biorazgradivih materija. U fazi marketinga treba pokazati sopstvenu društvenu odgovornost u zaštiti životne sredine: društvene kampanje, motivacija zaposlenih, imidž zelenog okruženja, promovisanje dolaska na posao korišćenjem javnog prevoza, bicikla ili električnih trotineta i sl, a u fazi distribucije smanjiti prevoz sa emisijom štetnih gasova.
Kada je riječ o svakodnevnim navikama, potrošači treba da budu svjesni značaja štednje i doprinosa koji ona ima na njegove finansije, ali s druge strane, i pozitivan uticaj na očuvanje životne sredine. Osnovna lekcija kod smanjenja potrošnje je da se treba usmjeriti na kvalitet, a ne na kvantitet proizvoda. Jedan od savjeta bi mogao biti da, pored upotrebe energetski efikasnih materijala i proizvoda, treba koristiti i proizvode koji se mogu naći u prirodi ili one koje sami prozivedemo, te kupovati od lokalnih proizvođača i što više slobodnog vremena provoditi u prirodi.
Konačno, svojim primjerom jasno treba pokazati da se vodi računa o zaštiti životne sredine, te stoga banke i druge finansijske institucije i same treba, prateći zelene principe, da koriguju svoje poslovanje.
Razmišljanje na ovaj način možda ima svoju cijenu u komforu u kratkom roku, ali dugoročno, primjena ovakvih principa sigurno donosi višestruke koristi i po zdravlje ljudi i po očuvanje životne sredine, u korist cjelokupne zajednice i budućih generacija.